T25

U predstavi najviše oduševljava Martinićev intimistički, zreli, psihološki precizan tekst, koji na trenutke razotkriva apsurdnost i komiku svakodnevnih situacija. Njegove jednostavne, nepretenciozne rečenice pogađaju suštinu, izvrsno oslikavajući faze u odnosu sada već bivših partnera. Primjerice, scena u kojoj ona prekida vezu i odlazi iz zajedničkog stana izgovarajući rečenicu ‘Zalijevaj biljke, nemoj da krepaju’, govori više i točnije o odnosu, karakterima i psihološkim razlikama između to dvoje ljudi od tisuće izgovorenih riječi. Oduševljava i uvjerljivost, spontanost i prirodnost s kojom se svi troje – autor i glumci, svaki u svom segmentu, nose s reprezentacijom teme i njezinom prezentacijom u kazališnom kontekstu…

(…)Može se reći da Ivor Martinić ovim lijepo i pametno napisanim, tankoćutnim tekstom započinje novu fazu u svom stvaralaštvu. Naime, on nije samo autor izvrsnog teksta ‘Bilo bi šteta da biljke krepaju’ nego se pojavljuje i kao koredatelj, glumački savjetnik, svojevrsni konferansije pa čak i lik u predstavi, koji svojim aktivnim sudjelovanjem na sceni, razotkrivanjem sebe kao autora, te primjedbama i smjernicama koje upućuje glumcima, šarmantno razara strukturu dramskog teksta, te pridonosi dokumentarnosti i osjećaju prisnosti i povezanosti s piscem, likovima i publikom.

Nina Ožegović, T portal

U kratkom ali uzbudljivom dosadašnjem radu nezavisno kazalište KunstTeatar predstavilo je poticajan i inovativan program, koji ne staje samo na traženju umjetničkih odgovora na relevantne društvene pomake vremena u kojem živimo, već i hrabro propituje, analizira i ulazi u dijalog s temeljnim postavkama suvremene kazališne izvedbenosti. U takav se koncept, propitivanjem odnosa lika i autora, upustio i jedan od naših najboljih suvremenih dramatičara Ivor Martinić, autorski hrabro istražujući vlastiti dramski tekst Bilo bi šteta da biljke krepaju. Martinić, koji i sam sudjeluje u izvedbi, kao polazište za promišljanje pozicioniranja lika i/ili autora u priči uzima premisu ljubavnog rastanka, ispisana specifičnim jednostavnim ali nimalo jednoznačnim diskursom, koji mu pomaže u živom rastakanju granica između autora i likova. Glumci Maja Posavec i Pavle Vrkljan propituju emocionalne slojeve odnosa koji se urušio, ali i vlastiti odnos prema tekstu i autoru, tjerajući Martinića na propitivanje svog odnosa prema pisanju kao autorskoj odluci. Teško je detektirati koja je od te dvije razine bolnija, što pridonosi kvaliteti ove tihe i snažne predstave.

Tomislav Zajec, Vijenac

Možda je najzanimljivija činjenica da se ulazak glumaca u likove odvija upravo pred očima gledatelja. Maja Posavec i Pavle Vrkljan naočigled publike prelaze iz uloge koautora u glumce, što ovu predstavu čini pomalo neobičnom, a formu dijelu publike neočekivanom, no to ne umanjuje njezinu vrijednost. Naprotiv, možda je njezina snaga upravo ta otvorena forma bez čvrstih zidova koji je grade i zapravo ograničavaju, što glumcima i redatelju omogućuje slobodniju komunikaciju s publikom, a potom i dublje proživljavanje same predstave. 

(…)Bilo bi šteta da biljke krepaju u svakom je slučaju kratka, ali iznimno uspješno realizirana studija prekida dugogodišnje veze, ali i odnosa autora s ostalim dijelovima njegova rada. U režiji Ivora Martinića te izvedbi Maje Posavec i Pavla Vrkljana, ova je drama postigla mnogo i rasprodala sve dosadašnje izvedbe. Svima dobro poznata tema, osjećajni, no ne i patetični razgovori te pomno dozirana romantika učinili su ovu predstavu jednom od onih koja će u gledateljima probuditi zatomljene osjećaje, možda ih i rasplakati no svakako ih potaknuti na komunikaciju, što je i bila primarna zadaća ove predstave.

Tea Schmidichen, Kazalište.hr