— T25&KUNSTTEATAR
MALI LJUDI MALO LAŽU
O predstavi:
Nakon očevog sprovoda, troje odrasle djece okuplja se na karminama u obiteljskoj kući, gdje ispod površine pristojnosti i žalosti brzo izbijaju stari sukobi, međusobne optužbe i obiteljske laži. Dok pokušavaju podijeliti nasljedstvo, Karin, Erik i Andres suočavaju se ne samo s očevom smrću, nego i s teretom odnosa koji ih je oblikovao i trajno obilježio.
Likovi neprestano grade narative o sebi i pokojnom ocu, no njihove se priče raspadaju u proturječjima, malim lažima i neuvjerljivim opravdanjima. Svatko od njih polaže pravo na istinu, ali sukobi razotkrivaju da je istina promjenjiva, a sjećanje podložno manipulaciji. Ovo nije sentimentalna priča o gubitku, nego satira u kojoj smrt oca postaje povod da djeca razotkriju sebe sa svim svojim slabostima.
Mali ljudi malo lažu crnohumorna je obiteljska drama o licemjerju, naslijeđenim traumama i raspadu iluzije obiteljskog zajedništva, koja kroz ironijski odmak nordijskog okruženja dodatno naglašava apsurd i univerzalnost obiteljskih odnosa.
Ovo je treći dramski tekst Pavla Vrkljana i prvi koji je samostalno režirao.
AUTORSKI TIM:
autor teksta i redatelj: Pavle Vrkljan
izvođači: Dajana Čuljak, Matija Čigir, Bernard Tomić
autori glazbe: Karlo Mrkša i Filip Triplat
dizajner svjetla: Martin Šatović
producenti: Ingrid Jakšić, Ivor Martinić
koproducentica: Romana Brajša
izvršna producentica: Dina Tudor
tehnička podrška: Alen Marin
fotograf: Matej Jurčević
dizajn vizuala: Pavao Kuharić
snimatelj i montažer trailera: Ante Cvitanović
produkcija: Umjetnička organizacija T25 i KunstTeatar
BROJ IZVEDBI: 6
Osvrti
Ova je predstava reality check kazališne prakse, ali i njezina indirektna kritika. Ne zato što zaziva povratak dramskoj „čistoći“, nego zato što podsjeća na elementarnu činjenicu da kazalište ne ovisi o količini tehničkih sredstava i multimedijskih ukrasa, nego o snazi teksta i glumačke igre. Zato je Mali ljudi malo lažu daleko iznad autorskih ostvarenja koja pokušavaju nešto problematizirati, ali ne znaju točno što, jer uglavnom zaboravljaju kako.
U obilju „sadržaja“, gdje se posredstvom tehnologije sve manje samostalno istražuje, predstava je gotovo pa subverzivna. Strpljenja za igru nikada nije bilo manje. To uključuje i fundamentalnu konceptualnu igru ljudskog uma, koja služi artikulaciji ideja, a koju umjetna inteligencija teži izliječiti jer joj svrha nije određena niti jednodimenzionalna. Mali ljudi malo lažu podsjeća na ljepotu i moć igre, barem za one koji još percipiraju više slojeva odjednom, pokazujući time kako kazalište nije beskrajni „sadržaj“, nego živa stvar sačinjena od ideja, koja nastaje i nestaje djelovanjem mašte, u kojoj su riječi i njihov odabir itekako važno umijeće.
Marta Brkljačić, Vijenac
