— T25&SCENA RIBNJAK
DRAMA O MLADIĆU KOJI NE ZNA PLIVATI
O predstavi:
Inspirirana osobnom pričom Guillerma Mirande i strahom koji ga prati kroz cijeli život — strahom od plivanja — Drama o mladiću koji ne zna plivati počiva na dokumentarnom ishodištu, ali njezina se specifična tekstualnost krije u nedokumentarnoj, može se čak reći i poetsko-fiktivnoj obradi Mirandinog iskustva. Martinićeve rečenice ne bilježe, ne promatraju i ne nabrajaju. One se hvataju u koštac s poljem subjektivnih osjećaja teško prevodivih u riječi. One stoga prizivaju, a ponekad i spekuliraju. One stvaraju duge ekspozicije, rastežu misli, a ne streme zaključku.
Opisane stilske odrednice predstavljale su najveći izvedbeno-konceptualni izazov u stvaranju ove predstave. Tekst koji u svojem tematskom ima strah od plivanja, a u onom stilsko-formalnom središtu njegovu suštinsku neizrecivost te tjelesnu sugestivnost, scenska rješenja traži — osim u polju dramskog — i u polju neverbalnog i koreografskog.
Predstava je zato nastala kao stilski hibrid. Kao spoj dramskog, dokumentarnog i, moglo bi se reći, plesnog. Možda ju je najbolje opisati kao koreo doku-fikciju — izvedbeni kolaž koji istodobno ispituje granice tijela, straha i kazališnog jezika. (Luka Bosanac)
AUTORSKI TIM:
autori dramskog predloška: Ivor Martinić i Guillermo Miranda
režija: Ivor Martinić
izvođači: Antun Antolović, Andrija Žunac
dramaturg: Luka Bosanac
autorica glazbe: Maja Posavec
suradnica za pokret i koreografkinja: Ema Crnić
kostimograf: Matija Dijanović MJ
dizajner svjetla: Martin Šatović
fotograf: Matej Jurčević
dizajn vizuala: 2 dizajnera
producent: Ivor Martinić
produkcija: Umjetnička organizacija T25 i Scena Ribnjak
BROJ IZVEDBI: 4
Osvrti
Zahvaljujući minimalističkoj scenografiji, fokus je u potpunosti na glumcima, čiji pokreti i glasovi nose čitav emotivni luk predstave. Zvučni efekti i glazba pjevačice i glumice Maje Posavec pridonose dramaturškoj napetosti. Trenuci tišine – kad mladić zamišljeno promatra vodu – nose gotovo opipljivu težinu. Kako bi pojačali katarzičan trenutak, izvođači napuštaju pozornicu i uključuju publiku: performans se nastavlja na prirodnom jesenskom platnu Ribnjakove šumice. Ta režijska odluka razbija četvrti zid i doslovno uvodi gledatelje „u vodu“. Martinićeva ideja da se kroz usporene pokrete plivanja prikaže unutarnji konflikt, a potom i osjećaj oslobođenja, uspješno povezuje riječ i pokret.
Predstava traži aktivnog gledatelja – onoga koji se ne oslanja na linearnu fabulu, nego osluškuje osjećaj, prostor i pokret. Mlađoj publici ona može biti vizualno i emocionalno iskustvo, dok će stariji gledatelji u njoj prepoznati egzistencijalna pitanja i tihu melankoliju koja prati čovjeka kroz život. Drama o mladiću koji ne zna plivati nije „laka kazališna večer“, nego introspektivno, gotovo meditativno iskustvo koje traži prisutnost i strpljenje.
Dora Matijević, Kazalište.hr
